U letećem tanjiru!

U Letećem Tanjiru!

Među brojnim slučajevima NLO otmica ovaj je svakako izazvao veliku senzaciju. Bračni par Beti i Barni Hil vozili su se kroz National Forest Area u New Hampshireu. Tada su ugledali veliki objekt koji se kretao velikom brzinom. Zaustavili su se kako bi ga bolje pogledali s dvogledom koji su imali.

Ponovno su nastavili vožnju kada je objekt promenio smer i počeo im se približavati. Kada se objek približio automobilu Barni je izašao i ponovno pogledao prema objektu. Objekt je imao prozore na prednjoj strani, a kroz njih je izlazilo belo-plavo svetlo. Barni je, gledajući objekt, vidio nekoliko spodoba unutar objekta koje kao da su nešto popravljale u žurbi. Jedno od stvorenja pogledalo je na njih. Barni je postao histeričan i stalno je ponavljao da će ih oni zarobiti. Ušli su u automobil. Motor od automobila je celo vreme radio.
Krenuli su dalje prema Portsmouthu. Stigli su sa dva sata zakašnjenja a da nisu mogli objasni gde su bili i što su radili. Nedugo nakon bliskog susreta zdrastveno stanje bračnog para Hil pogoršalo se. Barniju je porastao krvni pritisak, a Beti su počeli mučiti teški snovi.
Evo kako je Beti opisala jedan od snova : Beti vidi iza jednog zavoja desetak ljudi kako su blokirali put. Spodobe ih nagovaraju prijateljski da napuste automobil. Bili su visoki oko 150 centimetara, sivu kožu i činilo se kao da su bez kose. Imaju pet prstiju, mali nos i mali tanki prorez umesto usta. Neznanci ih odvode kroz šumu i umirivaju Beti govoreći kako je sve u redu. Stižu na čistinu gdje se nalazi leteći tanjir. Ulaze u letelicu, a Beti je pokušava opisati. Nema prozora, bez svetla. Odvode Barnia u posebnu sobu, a spodoba objašnjava Beti da ih ne mogu ispitivati zajedno i da će sve biti u redu. U prostoriji u kojoj je Beti nalazi se ljubazno stvorenje koje je pita koliko ima godina, ima li dece i tome slična pitanja. Zatim Beti mora legnuti na ležaj, a stvorenja joj skidaju majicu i proveravaju je.
Velikom iglom ubada ju je u pupak da bi videli jeli u drugom stanju. Ubod je bolan sve dok ne dođe stvorenje koje joj stavi ruku pored očiju i tada bol prolazi. Time testiranje završava. Ispitivač odlazi, a Beti ostaje s ‘vođom ekipe’. Upuštaju se u razgovor. Nakratko razgovor prekida ulazak druge spodobe. Nakon razgovora između njega i ‘vođe’, on se vraća i dira Beti zube. On se zavarao činjenicon što Barni nosi zubalo pa se čudi kako se njeni zubi ne miču. Beti mu pokušava objasniti, ali ‘vođa’ ne razumije. Pita je što je to vreme i kako ga ljudi mere. Nakon razgovora Beti taži nešto kao dokaz. Neznanac joj daje knjigu s police. Tada se razgovor nastavlja, ali je reč o astronomiji. Beti mu govori da ne zna mnogo od astronomiji, ali da na Zemlji postoje mnogi koji puno znaju o tome. Tada ulaze neznanac i Barni i tada se spremaju izaći iz letelice. Na izlazu ‘vođa’ je zaustavi i oduzme joj knjigu s objašnjenjem kako se ostatak posade ne slaže da ostave nikakvi dokaz o njihovoj poseti. Izlaze iz letelice i ulaze u automobil. Nastavljaju svoju vožnju.

Njihova priča došla je i do astronoma Valtera Veba. On je proučio njihov razgovor i rekao da je mišljenja da govore istinu, ako izuzme neke nesigurnosti i tehničke detalje. Predlagao im je hipnozu. Beti je tada dublje počela razmišljati o svojim snovima. 4. Decembra, 1963. godine pojavili su se kod poznatog bostonskog psihijatra Benjanina Simona. Ispitivanje je započelo jednostavnim pitanjima iz života tako da se to pretvorilo u hipnotičko-psihoanalitički razgovor. Barnijev iskaz bio je kratak. Pokušao je ući u automobil, ali su ga bića uhvatila i izvukla van. Uveli su ga u disk i podvrgli nekakvom ispitivanju. Pregledavali su mu grlo i kičmu.
Betin iskaz je bio duži. Beti su uveli u prostoriju s instrumentima i isto tako podvrgli ispitivanju. Nakon ispitivanja usledio je razgovor o astronomiji. Beti je pitala ‘vođu’ odakle dolaze. On je samo upitao dali poznaje svemir, na što mu je ona rekla da zna malo ili ništa. Tada je vođa s jedne police izvadio kartu. Na toj karti bili su ucrtani krugovi s mnoštvom crta. Upitala ga je što sve to znači. Krugovi su simbolizirali zvezde, deblje linije trgovačke puteve, tanje koridorima kojima se retko koriste, a isprekidane smer kretanja njihovih ekspedicija. Pitala ga je odakle on dolazi, a on umesto da odgovori pita je gde je na karti Zemlja. Ona ne zna. On odgovara kako nema svrhe reći odakle on dolazi, ako ne zna gde je Zemlja. Vraća kartu na policu. Time je seansa završila. Dr. Simon je predložio da nacrta kartu prema sećanju. To bi možda pomoglo u otkrivanju odakle su došli otmičari bračnog para Hil. I tako je Beti nacrtala kartu po sećanju. Bila je to obična karta bez pobližih oznaka sve dok se za nju nije zainteresovala Majorie Fish, astronom-amater.
Napravila je trodimenzionalni model karte i pokušala naći neku zvezdanu grupu koja bi odgovarala toj karti. Nakon 5 godina mukotrpnog traganja čini se da je potpuno uspela. Taj model došao je u ruke astronoma Terencea Dickinsona. Napisao je da je model učinjen s tačke udaljenosti nekoliko svetlosnih godina od zvezda Zeta 1 i Zeta 2 Reticuli, ako se gleda natrag prema suncu i zvezdi 82 Eridani, koja je optrilika na pola puta između nas i zvezdane grupe Reticuli. Nakon bliskog susreta i u kući su se počele dešavati neobične stvari. Električne stvari su se tajanstveno počele kvariti, a oko kuće čuli su se neobični zvuci. Beti tvrdi da je njihov telefon bio prisluškivan od strane Američke avijacije i organizacije koja sebe naziva Federal Agency. Događaj koji su doživeli Beti i Barni Hil možda i nije istinit. Ali zašto bi prisluškivanje telefona i trošenje brdo novca za seanse bilo potrebno !?
..Mi se vozimo. Barni pritiska kočnice, one škripe, i on zavija ulevo veoma oštro. Ne znam zašto to čini, izgubit ćemo se u šumi. Prolazimo kroz jednu krivinu. Sad nam iz šume prilaze ONI. Ima nešto čudno na prvom biću koji nam prilazi. Počinjem da se plašim: moram da se izvučem iz kola i sakrijem se u šumu..

Evo kompletnog razgovora sa Barnijem i Beti Hil koji je vođen sa njima pod DUBOKOM HIPNOZOM. Razgovaraju dr. Simon, profesor Hajnek, Beti i Barni Hil.

Dr SIMON: – Jeste li bili uvučeni u leteći tanjir?
BARNI: – Mislim da sam bio odvučen.
Dr SIMON: – Jeste li bili odvučeni?
BARNI: – Da. Ne želim da verujem da sam bio odvučen, pa kažem da mislim da sam bio, jer to mi olakšava da prihvatim nešto što ne želim da shvatim kao činjenicu, kao nešto što se dogodilo.
Dr SIMON: – Shvatam. Ali, zašto vam je teško da je prihvatite?
BARNI: – Zato što je sve to jedna čudna priča. Da mi je neko drugi rekao da se nešto tako njemu desilo, ja mu ne bih verovao, a vraški mi je mrsko da budem optuživan zbog nečega što nisam učinio kad znam da sam to učinio.
Dr SIMON: – A zbog čega vas optužuju?
BARNI: – Ne veruje mi se da sam učinio nešto, a ja znam da sam to učinio.
Dr SIMON: – Pa, pretpostavimo samo da ste vi apsorbovali Betin san?
BARNI: – Voleo bih da je tako!
Dr SIMON: – Voleli biste da je tako?!… Je li to tačno?
BARNI: – Ne … (zatim počinje da viče). Nije mi se svidelo to što su radili sa mnom. Nije mi se sviđalo što me dodiruju!
Dr SIMON: – U redu, u redu. Sada vas ne dodiruju, uopšte vas ne dodiruju… Ali, ostavimo to. Sada će profesor Hajnek razgovarati s vama i vi ćete sprovoditi njegove instrukcije kao da vam ih ja dajem. Odgovarat ćete na sva pitanja koja vam bude postavljao …
HAJNEK: – Barni, setite se svega, a ja od vas tražim da mi kažete šta se dešava. Vi ste upravo čuli ‘blip-blip-blip’, a ja želim da mi kažete kako je to zvučalo, a zatim da vas dvoje ponovo sve doživite i kažete mi šta se dešava dok se vozite kolima niz drum.
BARNI: – Beti, ono je tamo… Ono je tamo napolju, Beti. Oh, Bože, to je ludost! Ja idem preko jednog mosta – nisam više na drumu broj 3. Oh, Bože! Oh, Bože! Oh, ja ne verujemm to. Ne želim da idem napred…
Dr SIMON: – Nastavite, Barni. Vi se sećate svega jasno… svega jasno…
BARNI: – Ja sam izvan kola, idem niz drum u šumu. Tamo je neka narandžasta svetlost; tamo ima nešto. Oh, kad bi imao svoj revolver. Idemo uz rampu. Voleo bih da zamahnem rukom, ali ne mogu. Voleo bih da udarim, ali ne mogu. Moja osećanja – moram da udarim, moram da udarim!… Nešto je udarilo moje noge i sad sam u nekom hodniku. Ne želim da idem napred. Ne znam gde je Beti. Nisam ozleđen. Sav sam utrnuo. Nemam nikakav osećaj u prstima. Noge su mi utrnule. Nalazim se na stolu!
Dr SIMON: – U redu je. Možete tu da zastanete. Vi ležite na stolu, ali ste mirni i opušteni i sada ćete se odmarati sve dok ja ne kažem ‘Slušajte, Barni’. U međuvremenu, nećete čuti ništa od onoga što ću ja sada govoriti… Beti, šta se dešavalo s vama?
BETI: – Mi se vozimo. Barni pritiska kočnice, one škripe, i on zavija ulevo veoma oštro. Ne znam zašto to čini, izgubićemo se u šumi. Prolazimo kroz jednu krivinu. Sad nam iz šume ONI prilaze. Ima nešto čudno na prvom čoveku koji nam prilazi. Počinjem da se plašim: moram da se izvučem iz kola i sakrijem se u šumu…
Dr SIMON: Stanite, Beti. Dobro razmislite šta se dalje događalo.
BETI: – Hoću da otvorim vrata kola i da pobegnem, da se sakrijem u šumi…
HAJNEK: – Jeste li ikad ranije videli nešto što bi bilo makar samo nalik na to?
BETI: – Ne!
HAJNEK: – Je li Mesec to obasjavao? Jeste li videli Mjesec u isti mah?
BETI: – Noć je bila puna mesečine. Nije bilo baš sasvim vidljivo kao po danu, ali mogla sam da vidim. Ono se nalazilo na zemlji, a oko njegove ivice bilo je nešto nalik na obruč.
HAJNEK: – Da li je počivalo na nogama ili je ležalo na zemlji?
BETI: – Obruč je bio malo iznad zemlje, a bila je i jedna rampa koja se spuštala naniže.
HAJNEK: – Koliko je veliko ono bilo? Uporedite ga s čecim što vam je poznato po veličini?
BETI: – Pokušala sam da razmislim…
HAJNEK: – Da li bi odgovaralo poređenje s jednim železničkim vagonom? Je li ono bilo veće ili manje?
BETI: – Ne mogu da predstavim sebi veličinu vagona. Da se spustilo tamo, napolju, na ulici, rekla bih da vidimo… Rekla bih da bi se protezalo od ugla na pročelju kuće do garaže iza kuće…
HAJNEK: – O čemu ste mislili dok ste prilazili sve bliže i bliže tom objektu?
BETI: – Da pobegnem odavde, ako bi mi to bilo moguće.
HAJNEK: – A zašto niste mogli?
BETI: – Izgleda da nisam mogla. Ja… ovaj… njihov čovek se nalazio pored mene. Sve što sam mogla da kažem bilo je: ‘Barni, Barni, probudi se!’ Onaj čovek me je upitao da li se Barni zove Barni. Nisam mu odgovorila. A onda kad smo stigli – ja sam to videla – znala sam da će oni tražiti od nas da pristanemo na stvar. Nisam želela da pristanem. A on mi je govorio da se ne protivim, jer oni žele samo da obave neke jednostavne testove. Čim budu gotovi s tim, govorio je, ja ću moći da se vratim u kola.
HAJNEK: – Jesu li vam rekli odakle su došli?
BETI: – Ne.
HAJNEK: – Kakvu su vrstu zvukova pravili?
BETI: – Bilo je to kao… reči… zvučalo je kao reči…
HAJNEK: – Engleske reči?
BETI: – Ne.
HAJNEK: – Ali vi ste ih razumeli?!
BETI: – Da!
HAJNEK: – Kako to objašnjavate?
BETI: – Bilo je – sve što mi pada na pamet – kao učenje francuskog…
HAJNEK: – Učenje francuskog?
BETI: – Da.
HAJNEK: – Mislite li da je to bio francuski?
BETI: – Ne, ali bilo je kao učenje francuskog. Kad prvi put čujete francusku reč, a vi o njoj mislite na engleskom!
HAJNEK: – Shvatam, i tako, vi ste čuli te zvukove na nekom jeziku i shvatili ste ih kao da su bile na engleskom, zar ne?
BETI: – Da.
Dr SIMON: – Slušajte, Barmi, vi sada možete da me čujete. Osećate se udobno i opušteno… Oni su vas uveli unutra i položili na sto.
BARNI: – Da.
Dr SIMON: – I razgovarali su s vama, zar ne?
BARNI: – Da.
Dr SIMON: – Recite nam kako su govorili: odgovorite profesoru Hajneku na to pitanje!
HAJNEK: – Jeste li ih vidjeli kako otvaraju usta, i ako je tako, koliko su ih široko otvarali?
BARNI: – Njihova usta su se pokretala i ja sam mogao da ih vidim!
HAJNEK: – Pokušajte da mi kažete kakvi su to zvuci bili i da li su predstavljali nešto što vam je poznato. Da li vam pada na pamet neka životinja koja proizvodi zvuke slične onima koje su oni pravili?!
BARNI: – Ne.
HAJNEK: – Kakvi su to zvuci bili?
BARNI: – Drhtavi zvuci, oh, oh, oh …
HAJNEK: – Šta ste mislili o njima i da li ste išta mislili o njima?
BARNI: – Mislio sam samo o tome da bih voleo da zamahnem svojom pesnicom…
HAJNEK: – To je bilo dok ste ležali na stolu?
BARNI: – Da. Hteo sam da se borim. Nisam znao gde se Beti nalazila, ali svaki put kad sam poželeo da se pokrenem ili borim, ona jarka svetlost u mojoj glavi bi me stišavala i umirivala!…
HAJNEK: – Kažete, svetlost? Oni su vas ispitivali svetlosnim zracima?
BARNI: – Da.
U nastavku razgovora pod hipnozom, koji je trajao oko sat i po, Hilovi su detaljno opisali sve što se s njima dešavalo na paluba jednog letećeg tanjira. Čovekolike kreature su na njima, izgleda, izvršili mnoge eksperimente: uvlačili neku iglu u pupak Beti Hil, skidali jedan sloj s noktiju, brijali dlake sa tela itd. Na kraju, čudni neznanci su ih pustili, ali tek pošto su im prethodno dali hipnotsku sugestiju da se ne smeju sećati ničega šta im se dogodilo!…

DOGAĐAJ NA RECI

Sličan događaj doživeli su i dvojica radnika sa brodogradilišta, 42-godišnji Čarli Hikson i 19-godišnji Kelvin Parker, koje su, za vreme pecanja, neobične kreature odnele u leteći tanjir gde su na njima, po svoj prilici, izvršeni mnogi eksperimenti. Razgovor sa Hiksonom zabeležen je i na magnetofonskoj traci. Snimak počinje Čarlijevim uzbuđenim glasom:

-…Čak i ako mi se cela zemlja bude smejala, ispričaću šta sam video i doževeo. Ne očekujem da mi iko poveruje, jer to je doista bilo neverovatno! U Čarlijevom glasu se oseća zbunjenost i strah.
– Moram znati šta se dogodilo – konstatuje monotonim glasom šerif.
– Počnite od pocetka.
– To pričam već treći put.
– Moramo biti sigurni.
– Dobro, dobro. Ja i Kalvin, ovaj momak, on radi sa mnom, išli smo uz reku, pokraj silosa. Upecali smo nekoliko ribica, pa sam rekao Kelvinu: Sinko, pođimo do starog brodogradilišta, tamo ima boljih komada…
– Momak je vaš sin?
– Ne, ne. Samo prijatelj i zemljak. Došli smo do tamo i počeli da pecamo. Ne znam kako . . . mora da smo to obojica ugledali istovremeno. Modru svjetlost. Malo je kružila…
– Na kojoj je bila visina?
– Teško je to reći. Nije bila previše blizu, dve-tri milje. Iznenadili smo se što na nebu vidimo tu modru svetlost. Privukla nam je poglede. Tad, u brzini, spustila se nad rukavac. Ovako, pola metra, metar iznad tla.
– Blizu vas?
– Dvadeset-trideset metara. Možda i četrdeset. Smrtno smo se uplašili. Nisam mogao verovati.
– Jeste li čuli kakav zvuk?
– Tiho zujanje . . . znnnnnnn . . . znnnnnnn . . . baš tako. Kao u snu. Potrčali smo prema reci.
– Bežali ste?
– Da, da … Kada smo stigli do vode, videli smo da se ono ne dotiče zemlje. Lebdelo je. A, tada se na jednom kraju pokazao otvor i njih trojica su izlebdela odande. Ni oni se nisu doticali zemlje . . .
– Kako su izgledali? Nisu imali stopala?
– Ne, samo nešto slično stopalima. Nešto okruglasto na nogama . . . umirao sam od straha. Mislio sam da je to kraj. U rukama smo imali ribarske štapove. Najednom smo stali, a Kelvin se grčevito uhvatio za mene!…
– Tada su pošli prema vama?
– Ne, nisu pošli, jednostavno su klizili. Jedan od njih je proizvodio nekakvo zujanje, a ostala dvojica nisu.
– Kakvo zujanje?
– Samo zzzzz, zzzzzzzz…
– Poput nekakve mašine?
– Da, tako. Možda je to on razgovarao sa ostalim. No, bio sam teko prestravljen da nisam tada o tome mogao da razmišljam. Tada su dvojica dolebdela, doklizila, meni iza leđa i podigla me uvis.
– Za ruke?
– Da. Uhvatili su me za ruke. Onim kukama. Ko zna kako. Tek, osetio sam da gubim tlo pod nogama i da lebdim.
– Jesu li upotrebili silu?
– Nisu. Ništa me nije bolelo. Jednostavno ništa nisam osećao! . . .
– A momak?
– Odvojili su me od njega i odvukli u tu stvar. Ne kao što se čovek vodi: lebdeli smo kroz vazduh. Unutra nije bilo stolica i stolova. Samo su me pomicali tamo-amo. Nisam im se mogao odupreti. Jednostavno sam lebdeo ne osećajuci ništa, nikakav bol. Ostavili su me nekoliko trenutaka u tom položaju, a onda su me ponovo podigli.
– Rekli ste da su vas pregledali nekakvotm napravom?
– Da, samo ne znam šta je to bilo. Tako nešto nikad u životu nisam video, pa ne znam ni kako bih ga nazvao i opisao…
– Ipak, pokušajte ga opisati!
– Ne, ne bih znao. Ne bih mogao…
– Je li to bilo slično rentgenskom aparatu?
– Ne nije. Ne znam kako bih to opisao. . . bilo je slično – oku! Velikom oku! Kretalo se. Pregledalo mi je čitavo telo. Od glave do pete. A onda su me pustili…
– Pustili su vas unutar letećeg tanjira?
– Ostavili su me samoga. Nisam se mogao micati. Mogao sam pokretati samo očima. Ne znam kako su me dugo zadržali. Ne znam ni da li sam izgubio svest, no mislim da nisam. A, tada su se vratili…
– Kako je dugo sve to trajalo?
– Ne znam. Nikad ne nosim sat!
– Otprilike?!
– Dvadeset-trideset minuta. Kad su se vratili, opet su me polegli.
– Jeste li pokušali razgovarati s njima, upitati ih šta se dogada?
– Jesam. No, odgovor je bilo nerazumljivo zujanje iz jednog od njih. Kao da se nisu obziran na to što pitam i govorim!…
– Koliko očiju imaju?
– Možda su imali oči, ali ih nisam zapazio. Imali su samo nešto što bi odgovaralo nosu na ljudskom licu.
– Jesu li imali kosu na glavama?
– Ne znam. Kunem se da ne znam. Tu mi je kao rupa u sećanju. Baš tako!
– Jesu li disali?
– Ni to ne znam…
– Koliko su bili visoki?
– Oko metar i šezdeset!
– Jesu li imali kakvu odeću?
– Ništa što bi mi palo u oči.
– Kakve su bili boje?
– Čoveče, u onom strahu!…
– Jesu li bili beli? Sivkasti? Modri? Zeleni? Plavi?…
– Sivkasti, koliko se mogu da setim.
– Naborane kože?
– Možda. Da, to je baš izgledalo poput naborane kože.
– Jesu li imali otvor ispod nosa?
– Samo kao neki tanki prorez, ne, ne sećam se da su otvarali ta ‘usta’. Sa strane su imali uši, ali ne kao naše. Ne sećam se da sam im primetio vratove: glave su im jednostavno bile nasađene na telo.
– To je bilo odmah nakon zalaska sunca?
– Da.
– Od tada je prošlo više od tri sata. Zašto ste oklevali da nas nazovete?
– Znate, šerife, kad sam izašao iz onoga, mislio sam da mi niko neće verovati. Ako nazovem policiju, neće mi verovati…
– Koliko ste popili?
– Tada ništa, kad sam pošao u policiju popio sam čašicu da se smirim. Mislio sam da ću poludeti. Tada sam otišao kući i sve ispričao ženi. Mislim da sada oma umire od straha…
– Sećate li se kako ste izašli iz letećeg tanjira?
– Sećam se sama da je i ovaj momak, Kelvin, bio tamo. Nikad nisam video tako preplašeno lice kao što je bilo njegovo. Trebalo mi je vremena dok sam ga malo smirio, a tada sam mu rekao: sinko, niko nam neće verovati. Najbolje će biti da sve zadržimo za sebe. Ali, što sam duže razmiš]jao, sve sam više bio uveren da to, ipak, moram ispričati vlastima . . .
– Šta je bilo s letelicom?
– Čuo sam zujanje i uskoro je nestala.
– Možete li je opisati?
– Mogu. Bila je visoka oko tri metra. Duguljasta s otvorom na jednom kraju. Izvana je bila blještavo plava.
– Kakva su svetla bila unutra?
– Nisam vidio nikakve sijalice, a bilo je veoma svetlo!
Ovaj fantasticni dogadaj se dogodio 12. oktobra 1973. godine u Paskagouli i izazvao je pravu senzaciju u čitavom svetu.
– Ni najmanje ne sumnjam da su Hikson i Parker doživeli nešto stvarno i zastrašujuce – prokomentarisao je slucaj profesor Alen Hajnek – nešto čemu još ne mogu objasniti fizičku prirodu, a verujem da je ne može objasniti danas niko.

SPODOBE IZ ŠUME

Ovaj dogadaj naveo je novinare i ufologe da se prisete i slučajeva koji su se ranijih godina događali. Tako je aktuelizovan još jednom doživljaj Hozea Pon sa i Gustava Gonzalesa iz Karakasa, koji se dogodio početkom decembra 1954. godine.Te noći dvojica nerazdvojnih drugova vozili su kamion drumom koji je vodio za Karakas. Tačno kada su došli na periferiju grada, oko dva sata posle ponoći, primetili su ispred sebe tanjurast objekt koji je lebdio iznad puta na visini od nekih dva metra.
‘…Gonzales je zaustavio kamion i oba čoveka su neko vrijeme, kao omađijana, posmatrali nestvarni prizor. Tada su, vođeni zajedničkim impulsom, izašli iz kamiona i prišli bliže čudnom predmetu. Kada su mu se približili na oko osam metara, videli su da prema njima ide nešto što je ličilo na vrlo dlakavog, patuljastog čoveka. Gonzales je zgrabio to stvorenje i odigao ga od zemlje. Međutim, ono mu se izmigoljilo i gurnulo ga tako snažno da je pao na leđa. Ponsu je bilo svega dosta, okrenuo se i potrčao da potraži pomoć u policijskoj stanici, koja se nalazila u blizini.
Za to vreme, Gonzales je preživljavao najteže i najstravičnije časove u životu. Pre nego što je mogao da stane na noge, njegov sićušni neprijatelj je skočio nekoliko stopa uvis i sunuo prema nesretnom čoveku. Gonzales je uspeo da se pridigne na jedno koleno i da izvadi nož. Kada se stvorenje bacilo na njega, Gonzales je primetio da umesto ruku ima udove sa kožicama izmedu prstiju, kao kod patki. On je kasnije policiji ispričao da je pokušao da nasrtljivca ubode nožem, ali je sečivo skliznule kao da je udarilo u čelik. Istovremeno, još jedno dlakavo stvorenje iskočilo je iz zagonetne letelice i upravilo neku malu cev prema Gonzalesu. Jarki snop svetlosti zaslepio je nesretnog čoveka i on je pomislio da je s njim svršeno, ali kada mu se povratio vid, ugledao je letelicu kako nestaje iza drveća. Istog trenutka potrčao je u policijsku stanicu gde je stigao dva-tri minuta posle svog druga.
U policiji su prvo mislili da su njih dvojica pijani. Pozvan je lekar, koji je utvrdio da su oba čoveka u stanju šoka, i da ni jedan od njih nije pio alkohol. Čitav incident, kasnije se ustanovilo, posmatrao je i jedan čuveni lekar iz Karakasa. On je potvrdio vlastima da je bio očevidac sukoba, ali da je oklevao da potvrdi njihov izveštaj iz straha da ne bude ismijan…’

conopljanews.net

ASTROLOGIJA TAROT NUMEROLOGIJA TELEFONOM

(POZIV DODIROM NA BROJ TELEFONA)

SRBIJA

120 RSD

ŠVAJCARSKA

1,99 CHF

HRVATSKA

0,46 EUR

0,63 EUR

AUSTRIJA

1,55 EUR

ŠVEDSKA

7 SEK

BiH BH Telecom

1,4 KM

BiH m:tel

1,4 KM

NEMAČKA

0,79 EUR*
Cena mobilnog zavisi od operatera

ASTROLOZI ČEKAJU VAŠU PORUKU

Astro SMS

Nikada nije kasno da preuzmete stvar u svoje ruke i obratite se našem stručnom i profesionalnom astro timu za svoju ličnu astro prognozu!
Scroll to Top

Saznajte šta Vas čeka u budućnosti.